27. ožujka – sva kazališta svijeta slave taj dan kao dan svjetskog kazališta, pridajući time kazalištu svjetsko značenje. U odnosu na elektroničku revoluciju, na ekstazu komunikacije i opscenost informacije, na poplavu medija koja se danas dogodila, kazalište se čini gotovo zastarjelom umjetnošću.

Pero Kvrgić u svojoj poruci kaže:

"27. ožujka – sva kazališta svijeta slave taj dan kao dan svjetskog kazališta, pridajući time kazalištu svjetsko značenje. U odnosu na elektroničku revoluciju, na ekstazu komunikacije i opscenost informacije, na poplavu medija koja se danas dogodila, kazalište se čini gotovo zastarjelom umjetnošću. Istina, ono nije više centar političkih događanja kao u antičko vrijeme. Iako neka kazališta nose naziv "nacionalno“, kao stav manjine, ona ne mogu više djelovati na jačanju “kulturno-nacionalnog“ identiteta kao u vrijeme oslobađanja od njemačkog teatra i borbe za hrvatski jezik. Ni masovno prosvjećivanje ne može se mjeriti s aktualnim medijima, televizijom, magazinima, novinama. Iako je Matoš prije stotinu godina pisao o "sumraku kazališta“: 'Jer tko nam jamči... da jednoga dana i pozornica neće postati suvišna. Jer modernom senzibilitetu, modernoj duši koja nema više naivnosti Shakespeareovih gledalaca (što nekada bijaše tragično, nama je komično i obratno), kazalište postaje danas nezanimljivo.' Usprkos katastrofičnim, apokaliptičkim predviđanjima i njegove propasti, kazalište kao najstarija i najprolaznija umjetnost obnavlja se sa svakom novom predstavom. Ono je i danas jedinstven fenomen jer uspostavlja direktan kontakt s publikom bez ikakva posrednika, jer se njegov susret s publikom događa u istoj dvorani, udišući isti zrak; u isto vrijeme gledalac doživljava igru glumca susrećući samoga sebe gledajući njegove likove na sceni, susreće se sa svojim snovima, bolima, patnjama, smiješnom i žalosnom stranom svoje egzistencije. Zbog toga kazalište živi i danas kao jedinstveni i nezamjenjivi fenomen."